Jasenko Pašić za Radiosarajevo.ba o predstavi 'Za život cijeli': Južna tribina je nešto posebno

Predstava Za život cijeli kroz emotivnu i snažnu priču prikazuje duboku povezanost između fudbalskog kluba Željezničar i njegovih navijača. Na sceni se oživljavaju emocije s tribina, ljubav prema klubu i zajedništvo koje prevazilazi fudbalske rezultate.

Jasenko Pašić, reditelj i glumac predstave, u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba govorio je o važnosti autentičnosti u prikazu navijačke zajednice, te o tome kako predstava nastoji približiti publici priču o Željezničaru i njegovim ljudima.
 
Pašić je istakao i koliko je posebna veza između kluba i grada, te kako ta ljubav i danas živi kroz sve generacije.
 
Radiosarajevo.ba: Kako je nastala ideja za predstavu Za život cijeli? Šta vas je inspirisalo?
 
Pašić: Inspirisala me tribina, zapravo, neka utakmica koja u tom trenutku nije bila rezultatski bitna. Gledam deset hiljada ljudi na tribinama, kiša pada, pljusak. Željo tamo, svi oni… Ti ljudi stvarno previše vole taj klub. I nekako, ta količina ljubavi koja postoji prema tom klubu bila mi je kao putokaz – da bi to mogla biti dobra pozorišna priča. Bez ekstrema pozorište ne postoji, a ljubav prema tom klubu je stvarno ekstremna.

Radiosarajevo.ba: Proces nastajanja – spomenuli ste navijače, tribinu… Koliko vam je bilo važno sarađivati s navijačima kako bi predstava dobila scenski oblik?

Trending

Bh. državljanka iz Graza za Radiosarajevo.ba: "Vidjela sam djecu kako trče prestravljena"

16.05.25. 22:14

Iza zatvorenih vrata: Šta smo zabilježili na probi predstave "Za život cijeli"

Pašić: Benjamin Hasić je napisao tekst. On je također momak s tribine. On i ja smo sarađivali skoro godinu dana, radeći na tekstu. A nama je vodilja, zapravo, bio Marko Dmitrović – momak koji je bukvalno hodajuća enciklopedija Fudbalskog kluba Željezničar. I on je, naravno, također s tribine. Tako da smo nas trojica zajedno stvorili taj neki tekst koji je bio polazna tačka za sam rad na predstavi. Polazna tačka bila je ljubav prema klubu, a onda je Marko unio i mnogo historije, činjenica, anegdota – pa i onih koje možda i nisu sasvim istinite – ali sve je to zajedno postalo dio predstave.

Radiosarajevo.ba: Da li u predstavi imaju svjedočanstva koja su se uplela u predstavu?

Pašić: Ne bih puno da otkrivam o predstavi, ne želim da važna scena bude spojlana, ali ima stvari koje su činjenice, postoje historijski fakti. Predstava je više bazirana na emociji koja je proizašla iz tih fakata. Često kažem da pravimo predstavu o FK Željezničar, ali kroz nekoliko ljudi koji su ga stvorili, voljeli i koje ga i danas vole.

Radiosarajevo.ba: U predstavi pokušavate razbiti stereotipe o navijačima. Koliko su ovi negativni stereotipi prisutni u našem društvu i kako ih teatar može dekodirati?

Pašić: Stereotipi o navijačima postoje, svi ih znamo, ali to su, ne znam kako je Benjo rekao, fenomenalni ljudi. Navijači su prvi koji su pritekli u pomoć kada su bile poplave, prvi koji su dali svoje telefonske brojeve za djecu u potrebi, za bolesnu djecu, za gladne. Ako malo vratite film, uvijek su prvi koji se pojave na tim lokacijama. To je jednostavno grupa fenomenalnih ljudi koji su vezani za boju, za klub, za ideju – i to je tako. Mi se, naravno, u predstavi bavimo i navijačima, na određeni način, ali razbijati stereotipe… ljudi imaju predrasude prema svemu na svijetu, tako i prema navijačima, to su jednostavno stvari današnjeg svijeta.

Radiosarajevo.ba: Da li ste kao dječak išli na utakmice Željezničara? Imate li neka posebna sjećanja?

Pašić: Ja sam, ne znam koliko je to bilo, imao sam oko 15 godina, išao sam pješke sa Dobrinje na Koševo, na taj, već sada ikonski Zubandan. I onda se vraćalo nazad u gluho doba noći, opet pješke na Dobrinju. U suštini, moj tata me prvi put vodio, kao i svakoga. Onda je to ostalo, i poslije rata se to ponovo aktiviralo, tako da mi je Željezničar u djetinjstvu zaista puno značio.

Radiosarajevo.ba: Da li ste kao dijete razmišljali da ćete jednog dana raditi predstavu vezanu za Željezničar?

Pašić: Nisam o tome razmišljao do prošle godine. Nikada mi to nije palo na pamet. Ali onda se, zapravo, desilo da sam provjeravao, nešto sam čitao, guglao i vidio da ne postoje baš predstave o fudbalu. Da, postoje predstave o navijačima, ali vrlo, vrlo rijetko, i to gotovo nijedna koja je repertoarska i koja govori o nekom fudbalskom klubu. Kako sam malo dublje istraživao historiju fudbalskog kluba Željezničar, shvatio sam da je to zaista fascinantna priča.

Mi u predstavi pokušavamo ispričati priču kroz priču Željezničara i kroz priču o gradu Sarajevu. Te se priče isprepliću, naravno, jer Željezničar sada postoji već 104 godine, a u tom periodu u Sarajevu su se dogodila mnoga važna zbivanja – na kraju krajeva, dva rata su se desila. Ako ništa drugo, desila su se dva rata. Toliko je fascinantna priča da ja zaista čvrsto vjerujem da ima mjesta na sceni za nju.

Radiosarajevo.ba: Danas kada odete na tribinu, kakve emocije nosite?

Pašić: Svaki put je isto. Svaki put je Grbavica ježenje, onda je utakmica sama… Kako da vam kažem, da ne budem shvaćen pogrešno, ali u tom trenutku sve je važnije od samog fudbala, jer ta tribina je stvarno nešto posebno. Puno je ljudi, znam nekih stotinjak s kojima se pozdravim samo zato što se viđamo na tribini. Ne znam kako se ti ljudi zovu, ali svaki put se izgrlimo, izljubimo kad padne gol ili nešto slično. Tako da je to zaista jedno porodično okupljanje.

Pretpremijera predstave je zakazana za 21. maj, a premijerna izvođenja planirana su za 22., 23. i 24. maj u 20 sati na sceni SARTR-a.