Pozorište na klizištu: Predstava "Kazivanje o spavaču" otkriva stvarnost koju vlast ne vidi

U organizaciji Magičnog teatra i Fondacije Atelje za društvene promjene - ACT 5. jula ove godine (subota) u 20:00 sati na Širokači (općina Stari Grad Sarajevo) bit će odigrana predstava Kazivanje o spavaču, posvećena problematici velikog klizišta koje prijeti stanovnicima ovog sarajevskog naselja ali i drugim lokalitetima sa sličnom problematikom.

Organizatori napominju da je organizovan prijevoz za sve građane i građanke Sarajeva koji žele prisustvovati premijeri predstave Kazivanje o spavaču. Autobusi kreću s Latinske ćuprije 05.07.2025. godine (subota) u 19:15 i 19:40 sati.

Portal Radiosarajevo.ba je razgovarao sa Kasjom Jerlagić, umjetnicom iz kolektiva Fondacije ACT i Benjaminom Konjicijom, članom kolektiva Magični tetar,

Trending

Sindikat kontrolora letenja u BiH: "Izjave Forte su netačne, tražimo hitan sastanak"

Radiosarajevo.ba: Zašto predstava u blizini klizišta iznad Sarajeva – na Širokači?

Kasja Jerlagić: Klizište na Širokači je stvarna opasnost po živote ljudi koji žive praktično 10 minuta od centra glavnog grada, a nadležni nisu adekvatno reagovali ni nakon 8 mjeseci. Nevjerovatno je da se tako nonšalantno odnosimo prema opasnosti i prepuštamo sigurnost ljudi pukoj sreći. Da je neko prijetio da će bombom raznijeti 300 kuća, naravno da bi reakcija bila brža i ozbiljnija. Oni koji ne žive na Širokači su brzo zaboravili na klizište, ali mještani ne mogu ni na sekundu zaboraviti jer im bukvalno visi nad glavom. Osjećali smo moralnu potrebu da nekako reagujemo, na način koji nam je najprirodniji, a to je kroz kreativnost.

Benjamin Konjicija: Nije riječ o metafori, domovi su stvarno ugroženi, a ljudi se osjećaju napušteno i prepušteni sami sebi. Nedovoljno je pažnje na njima. Nama je bilo važno da ne pravimo predstavu o Širokači, nego sa Širokačom. Da budemo prisutni tamo gdje je stvarnost složena i gdje se teatar ne podrazumijeva. Ono što se tamo događa simbolički odražava širu sliku u Bosni i Hercegovini. Mnogi ljudi žive u stanju ugroženosti, dok odgovornost kruži između institucija, a stvarnost se odvija izvan protokola. Teatar, u takvom prostoru, može biti način da budemo svjedoci, da slušamo i podijelimo ono što se prečesto prešućuje.

Radiosarajevo.ba: Ko je Magični teatar i kako je za vas izgledao proces ove saradnje sa aktivistima iz Fondacije ACT i građanima – umjetnosti i aktivizma?

Kasja Jerlagić: Uvijek je zadovoljstvo raditi sa kolegama iz kreativnog sektora koji se bave angažovanom umjetnošću, naš rad uvijek bude obogaćen novim perspektivama, a poruka sve snažnija što je veći broj učesnika. Rad sa zajednicom može biti nepredvidljiv, ali je podjednako važan kao i naši kreativni kapaciteti – tek kada izađete na teren i vidite koja su osjećanja i potrebe stvarnih ljudi, možete da pristupite rješavanju problema na koristan i autentičan način. Drugačije ne znamo i ne želimo da radimo.

Benjamin Konjicija: Magični teatar je nezavisna grupa koja teatar vidi kao prostor susreta, igre i refleksije. Radimo izvan institucija, često u nekonvencionalnim prostorima i u saradnji s ljudima koji nisu nužno iz svijeta pozorišta. Želimo da stvaramo živ i iskren teatar, koji ne robuje konvencijama i konzervativnosti. U ovoj predstavi nismo bili sami, pridružili su nam se Azra i Vuk, performativni duo iz Crne Gore, te učesnici i učesnice radionice koju smo realizovali s Fondacijom ACT. Njihovi glasovi su unijeli novu dimenziju u proces. ACT je bio sjajan partner jer dijelimo vjeru u umjetnost koja nastaje kroz razmjenu, a ne iz hijerarhije.

Radiosarajevo.ba: Kakva je moć umjetnosti udružene sa aktivističkim djelovanjem?

Kasja Jerlagić: Po mom mišljenju, umjetnost je najbolja kada je angažovana i bavi se rješavanjem konkretnih problema u zajednici. Umjetnost pokreće ljude na emotivnom nivou, što je teško kroz druge aktivnosti, a kroz aktivističko djelovanje se postiže rezultat. Najbolje od oba svijeta.

Benjamin Konjicija: Umjetnost može dati formu onome što je teško izgovoriti, a aktivizam fokus i svrhu. Zajedno, oni mogu otvoriti prostor za razgovor, bez gotovih odgovora. Nama je bilo važno da ne držimo lekcije, nego da stvorimo mjesto gdje se ljudi mogu prepoznati, osjetiti i možda drugačije razmišljati o onome što se dešava.

Radiosarajevo.ba: Da li danas umjetnost i aktivizam moraju da obavljaju posao institucija?

Kasja Jerlagić: Nažalost, umjetnost i aktivizam su iz nužde preuzeli ulogu koju imaju institucije zato jer institucije nisu sposobne niti zainteresovane da rješavaju goruće društvene probleme.

Generalno je problematično to odvajanje "aktivizma" u specijalnu sferu djelovanja. Po tome je "aktivista" neka posebna osoba koja se bavi aktivizmom, što znači da se ostatak društva onda ne mora baviti svojim potrebama. Društvena odgovornost se delegira određenim ljudima umjesto da se svaki pojedinac angažuje da se rješe problemi koji nas kolektivno more. Onda je aktivistkinja kriva jer nije uspjela da animira dovoljno ljudi i nađe rješenje, a institucije i uzroci ostaju ispod radara.

"Aktivizam" je bolje definisati kao osnovni ljudski poriv da se pomogne drugome (a time i sebi), a umjetnost  kao urođenu ljudsku sposobnost za kreativnost, i da se tako vrate u sferu svakodnevnog  djelovanja.

Još jedna problematična stvar je, kada aktivisti i nevladine organizacije preuzmu na sebe odgovornost rješavanja sistemskih (institucionalnih) problema, na njih se onda primjenjuju kriteriji kao na državne institucije (Zašto niste sve uradili potpuno profesionalno? Zašto ne odgovarate na poruke? Zašto ne radite dovoljno brzo? Zašto još niste riješili ovaj problem, pa to vam je posao? I slične kritike javnosti) ali nemaju sredstva, stabilnost, status ni podršku institucija! Pišu projekte i praktično mole za sredstva iz različitih izvora da bi opravdali svoje postojanje, a vlast može da se opusti jer, eto, postoji neka organizacija koja se bavi tim društvenim problemom, pa od njih niko ništa više ne očekuje.

I naravno, kada nešto pogriješite, sami ste sebi krivi, a ne sistem koji je problem ignorisao, odbijao da ga riješi, ili čak vas sprečavao u rješavanju.

Benjamin Konjicija: Nisam siguran da mogu. Umjetnost i aktivizam treba da usmjere pažnju institucija na posao koji one moraju da obave. Institucije često izostaju zbog nebrige ili inertnosti. Mi ponekad i ne vidimo rješenja, ali jasno vidimo prostor odgovornosti. Lično ne vjerujem da sama umjetnost može popraviti iskvaren sistem, ali može ukazati na ono što ne funkcioniše, probuditi empatiju i podsjetiti nas da se mnogo toga što djeluje udaljeno ipak tiče svih nas.

Radiosarajevo.ba: Šta je vaša poruka vlastima kada je riječ o ovom problemu na Širokači?

Kasja Jerlagić: Treba nam ozbiljna analiza uzroka problema, transparentnost, komunikacija sa lokalnim zajednicama koje snose najveću štetu, te da se počnu slušati mišljenja stručnjaka prije no što se katastrofa desi. Svi znamo da ovo nije jedini slučaj nemara od kojeg stradaju obični ljudi, i što se prije suočimo s tim, bolje za sve nas. Kao i za sve društvene probleme, moramo znati da to neće niko riješiti za nas, nego moramo zajedno organizovano vršiti pritisak, koristiti sve svoje kapacitete. Ne želimo da se ponovi Donja Jablanica, i to je apsolutni minimum.

Benjamin Konjicija: Da ne čekaju da bude prekasno. I da ne posmatraju Širokaču kao izolovan slučaj, nego kao simptom dubljeg problema: odnosa prema prostoru, prirodi i zajednici. A ako već ne osjećaju odgovornost prema ljudima koji su ih birali, neka barem budu svjesni da povjerenje nije trajno i da će vrlo brzo doći trenutak kada će za svoje postupke morati odgovarati.

Radiosarajevo.ba: Imate li poruku drugim umjetnicima?

Kasja Jerlagić: Iako se bavimo jednim "frivolnim" zanatom, naš glas se bolje čuje, I imamo moć da dopremo do ljudi koji se inače ne bave društvenim problemima. Mislim da ljudi instinktivno shvataju da, ako je 20 osoba provelo 5 mjeseci stvarajući jedno djelo, obrađujući jednu temu, mora da im je važno. Zato što jeste važno. A ako crpite inspiraciju iz društvenih problema, nikad vam neće ponestati materijala.

Benjamin Konjicija: Da ne podcijene ono što umjetnost može postići kada se otvori prema stvarnim ljudima i temama. Da se prestane sa remek-djelima i elitizmom, da prestanemo aplaudirati jedni drugima i da se upustimo u nepoznate vode. Nema ničeg lošeg u estetskom istraživanju, ali tu i tamo vrijedi izaći iz sigurnog prostora i pustiti da stvarnost utiče na nas. To ne mora biti ništa veliko ni herojsko. Dovoljno je da bude iskreno.

Radiosarajevo.ba: Šta nam je činiti kada je riječ o zaštiti prirode u BiH?

Kasja Jerlagić: Možda na nas lično ne utiče ovaj problem danas, ali je samo pitanje vremena kada će doći i do nas. Već živimo eru konstantnih i prožimajućih kriza, od kojih je ekološka jedna od najstrašnijih. Svako drvo i svaki potok su važni u našoj borbi. Polako ali sigurno, dio po dio društva to uviđa, i na nama je da, kada jednom shvatimo važnost ekološke borbe, da više ne sjedimo prekrštenih ruku.

Benjamin Konjicija: Možda prvo trebamo promijeniti način na koji doživljavamo prirodu. Ne gledati je kao kulisu, nego kao nešto živo, prisutno i ranjivo. A zatim ne čekati da neko drugi reaguje: upozoriti, reagovati, okupiti se, praviti male, ali značajne korake. Ova predstava je, za nas, jedan takav pokušaj. I na kraju, važno je sjetiti se da smo mi ti koji smo mali u odnosu na prirodu. Uništavajući okolinu, uništavamo vlastite uslove za život. Koliko god udaraca da joj zadamo, priroda će nas nadživjeti, ali pitanje je hoćemo li mi preživjeti sami sebe.